Isus je sigurno mjesto, kao nijedno drugo, bez obzira što smo učinili ili što nam je netko drugi učinio.
U nastavku pročitajte istinitu priču o nekome tko je upoznao Isusa i iskusio Njegovu zaštitu!
(prepričavanje Ivana 8:1-11)
Dohvatili su kamenje – namjeravali su je ubiti. Mlada žena je bila na zemlji, a miris i okus prljavštine ispunjavali su joj osjetila. Tijelo joj je u modricama i pretučeno. Sitno kamenje greblo joj je kožu dok se savijala od bolova. Bila je razotkrivena jer se sve saznalo.
Tresla se u tišini. Samo je željela mir. I sada, dok je bila uz noge učitelju kojeg zovu Isus, znala je da ga nikada neće dobiti.
Je li joj laknulo? Da. Pomisao na smrt bila je nekako utješna.
Je li se bojala? Da. Pomisao na smrt bila je nekako zastrašujuća.
Bila je sama. Njezin suprug nije bio prisutan – kao i uvijek. Njezin ljubavnik također je nestao u prepiranju kad su ih pronašli. Jedino sigurno mjesto koje joj je ostalo je zagrobni život. Nije bilo nade.
Trgnula se osjetivši kako se učitelj Isus saginje. Znala je da će baciti prvi kamen. Bio je pravedan. Dao bi joj ono što je zaslužila.
I čekala je dok se kretao pokraj nje.
Čula je kako se uspravio i pripremio se za udarac.
Rekao je: „Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.”
Njegove riječi su je zbunjivale. Zašto im je govorio o njihovom grijehu? To nije bilo važno.
Nikad nije mislila da će doći do ovoga. Oči su joj se stisnule dok joj je um bio ispunjen slikama kamenja koje udara njeno tijelo.
Ali zvukovi osude nisu se čuli. Kamenje je palo. Stopala su se udaljavala. Glasovi su mrmljali. Sanja je podigla pogled i svi su muškarci odlazili – osim jednog.
„Ženo, gdje su oni? Zar te nitko nije osudio?” Pitao ju je učitelj Isus.
Trepnula je i zatekla se kako mu odgovara: „Nitko, gospodine.”
I rekao joj je nježno: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više ne griješi.”
Sjela je tamo, okružena odbačenim kamenjem, lica oblivenog suzama radosnicama. Po prvi puta u životu osjetila je pravi mir. Svaki muškarac kojeg je upoznala iznevjerio ju je.
Ovaj čovjek je kao nitko drugi.
Njegove oči su one kojih bi se uvijek prisjećala. Jer da su bile poput očiju koje su joj bile poznate – hladne i surove – ne bi ih se tako sjećala. No, umjesto toga, bile su to oči koje su odražavale mirno more i mirne vode. Oči duše koje su nudile mir i sigurnost svima s kojima su se susrele.